Živ je naš Tadija i još je s nama, gleda nas negdje odozgor pa se smije… činilo se tako svima koji su se našli u blagovaonici brodskog Franjevačkog samostana u utorak u podne. Sjećanje na Dragutina Tadijanovića, pjesnika, akademika i počasnog građanina Slavonskog Broda, zajednički su organizirali Grad Slavonski Brod, Ogranak Matice Hrvatske Slavonski Brod, Franjevački samostan i Turistička zajednica grada Slavonskog Broda, okupivši preko stotinu prijatelja i poštovatelja Dragutina Tadijanovića.
Govorilo se o Tadiji preko dva sata, a riječi nisu dolazile iz usta nego iz srca, i opet se činilo - još bi se govoriti moglo. Radi toga i ideja na koju je u uvodu podsjetio predsjednik organizacijskog odbora proslave Antun Bartek, da se ovo okupljanje i sjećanje ubuduće pretvori u redovitu godišnju višednevnu manifestaciju posvećenu Dragutinu Tadijanoviću, postaje naša opća obveza. Kao domaćin okupljene je pozdravio gvardijan Franjevačkoga samostana Sebastijan Golenić, a potom je brodski gradonačelnik Mirko Duspara istaknuo kako Slavonski Brod nastoji riješiti svoj dug prema svom znamenitom sugrađaninu, te da bi dogodine trebao biti otvoren i Spomen-dom Dragutina Tadijanovića u Starčevićevoj 8. Na natječaju je izabran autor projekta postava, gotov je troškovnik za radove u južnom aneksu, uskoro će biti i natječaj za građevinske radove u prostoru postava, a dogodine u suradnji s Ministarstvom kulture bit će uređeno i pročelje palače Horvat. Do sada je uloženo milijun i pol kuna, no dogodine će Tadijanovićeva bogata ostavština biti na raspolaganju javnosti i istraživačima.
Predsjednik brodskog ogranka Matice Hrvatske Ivan Medved potvrdio je Tadijanovićevu vezanost uz Brod i brodski samostan, u kojem je napisao svoje prve pjesme, a potpredsjednik Matice Hrvatske Stjepan Sučić je naglasio kako je Tadija u mnogočemu bio začetnik i nositelj ideja, pa tako i prvi koji je, još 1936. objavio knjigu u okviru pododbora Matice Hrvatske. Prenoseći skupu pozdrave razreda za književnost HAZU, akademik Dubravko Jelčič, Tadijin dugogodišnji prijatelj i suradnik, istaknuo je ovom prilikom da je Tadijanović neiscrpna tema usprkos svemu što je rečeno i objavljeno do sada. Podsjetio je na činjenicu da je Tadijanović gotovo oduvijek imao svijest o sebi, a njegova potreba da pamti i čuva svaki detalj o sebi i drugima proizlazi iz njegove svijesti da se vrijeme ne smije izgubiti. Tu leži značaj ostavštine koju je Tadijanović darovao Slavonskom Brodu, a njegov Spomen-dom bit će mjesto trajnoga sjećanja na Tadiju, istaknuo je akademik Jelčić. Tadijin “Od A do Ž”, predsjednik Uprave Školske knjige Ante Žužul potvrdio je koliko je Tadiji bilo važno da se njegovom Brodu bude Spomen-dom, te je poručio da svi zajedno moramo ostvariti tu Tadijanovićevu ideju, radi Tadije, hrvatske kulture, dobra i Broda.
U skladu s već desetljećima uvriježenom tradicijom da Tadija uz rođendan dobije novu knjigu, Žužul je svečanosti priložio zbirku “Zeleno voće”. Radi se o rukovetu od 54 pjesme iz Tadijanovićeve književne ostavštine, pjesme koje Tadijanović za života nije objavio, oporučno ostavivši D. Jelčiću da skrbi o njima, “zelenima i nedozrelima”. Iako su Tadijanovićeve, njih ne treba smatrati integralnim dijelom Tadijanovićeve poezije, no zanimljiv su pogled u njegov “nutarnji pjesnički laboratorij”.
O osebujnom je Tadijanoviću govorio akademik Ivan Golub prisjećajući se njihova posljednjeg susreta i pjesnikove duhovne dimenzije, a akademik Stjepan Babić je podsjetio na puninu Tadijanovićevog jezičnog izraza, zaključivši kako je svojim djelom ostvario puninu hrvatskog književnog jezika.
Mr. Jasna Ažman, odabirom Tadijanovićevih proznih i pjesničkih tekstova kojima je čvrsto ukotvljen u Brod i Slavoniju, te glumica Nada Subotić, koja već četiri desetljeća oplemenjuje svaki Tadijin rođendan čitajući njegove stihove, dale su osobit i tadijanovićevski intiman pečat cijelom događaju, a sliku su upotpunile mlada sopranistica Gorana Biondić i još mlađa pijanistica Ana Dadić.
Tadijanovićev 103. rođendan bio je prilika i za svečano otvorenje Tadijanovićeve spomen-sobe u sklopu Franjevačkog samostana. Upravo je u toj sobi Dragutin Tadijanović proveo školsku 1920./21. godinu, tu su nastale njegove prve pjesme, a sjećanju na to razdoblje često se vraćao i kasnije, pišući i o tome kako je učio flautu. Bila je to prigoda da u interpretaciji profesorice glazbe Naike Dapiran okupljeni čuju i kratku, nedovršenu Tadijanovićevu dječačku skladbu za flautu. U sobi je od 1989. i poprsje Dragutina Tadijanovića (rad ak. kipara Stipe Sikirice), čija je replika uz Tadijanovićev 100. rođendan postavljena na šetalištu ispred samostana, a sada se planira prenijeti u atrij budućega Spomen-doma. Godine 1991. soba je opremljena autografima Tadijanovićevih prvih pjesama i tako otvorena javnosti. Na inicijativu brodskih franjevaca, odnosno p. Domagoja Šimunovića, u suradnji s Turističkom zajednicom soba je sada uređena tako da vjerno dočarava vrijeme kada je mladi Tadija u njoj živio, te će u njoj od sljedeće godine putem Turističke zajednice grada Slavonskoga Broda i u suradnji s dramskim skupinama gradskih osnovnih škola, posjetiteljima biti ponuđen program živuće povijesti. - Tadiju smo ovime posadašnjili, kao mladoga iz vremena dok je tu živio i kao staroga kad je već bio priznati pjesnik, a želimo da nas i dalje ovdje okuplja - istaknuo je gvardijan Golenić otvarajući Tadijanovićevu spomen-sobu. Nazočni uglednici, prijatelji i članovi obitelji prvi su se potpisali u knjigu dojmova, a ak. slikar Predrag Goll za ovu je prigodu naslikao Tadijanovićev portret gdje su se sudionici programa također potpisali u znak sjećanja na ovaj dan posvećen Dragutinu Tadijanoviću
Dunja Vanić, Posavska hrvatska
Tags: tadijanovic
Povodom godišnjice smrti Dragutina Tadijanovića
Ovaj će tjedan biti u hrvatskoj povijesti trajno obilježen viješću da je svoje oči zauvijek sklopio akademik, urednik brojnih antologija, kritičkih i sabranih izdanja djela hrvatskih književnika 19. i 20. stoljeća, počasni građanin desetak gradova i mjesta, ali i Slavonskog Broda, hrvatski bard Dragutin Tadijanović. Zatalo je njegovo srce što kucalo je kao zlatan sat. Na ovaj je svijet došao jedan sat iza ponoći u subotu 4. studenoga 1905. u Rastušju, a napustio ga je u srijedu, 27. lipnja 2007. oko 20,30 sati u Zagrebu. Između ta dva datuma stisnule su se gotovo 102 godine. Stisnule, jer toliko su bile nabijene nepresušnom Tadijanovićevom energijom da niti to nije bilo dovoljno da bi napravio sve što je želio. A napravio je puno. Pjesme je, naime, počeo pisati još 1918., te je u gotovo devedeset godina svoga stvaralaštva - jer stihotvorio je gotovo do posljednjeg daha, napisao je i objavio preko pet stotina pjesama. O knjigama koje je objavio, priredio i uredio, da i ne govorimo.
Dragutin Tadijanović, naš Tadija, kako su ga zvali gotovo svi koji su ga imali čast susresti bar na trenutak, nedvojbeno je jedna od najvećih ličnosti hrvatske kulture 20. stoljeća. Živio je, kako je volio reći od Franje (Josipa I.) do Franje (Tuđmana) i još, te je svjedočio i Prvom i Drugom svjetskom i Domovinskom ratu… Svjedočio je čitavom nizu povijesnih događaja (poput otvaranja Hrvatskoga doma u Brodu 1925.) i tehnološkog napretka 20. i 21. stoljeća u koje je s nama zakoračio (pjesma Plinska svjetiljka podsjeća na plinsku rasvjetu na brodskim ulicama, jer električno je svjetlo Brod dobio tek 1925.), poznavao i prijateljevao s nekim od najznamenitijih ličnosti hrvatske kulture s konca 19. i čitavog 20. stoljeća, a s Ivanom Brlić-Mažuranić se “susreo” kada je u istom broju Hrvatske revije objavljena njezina znamenita Autobiografija i njegova pjesma. Na pragu stotinu i drugog rođendana, Dragutin Tadijanović je već odavna bio “živi klasik hrvatskoga pjesništva” i “pjesnik-institucija” uz čiju su poeziju stasavale čitave generacije, opijajući se naizgled jednostavnim ali čvrstim i ritmičnim stihovima tog “pjesnika iz Rastušja”. Tadija je, kao nitko prije i nitko poslije njega, uveo u poeziju zavičaj iako ga se ni na koji način ne može smatrati zavičajnim niti lokalnim pjesnikom. Zavičajno i osobno pretvorio je u univerzalno, svakome blisko i prepoznatljivo. Jednako je tako univerzalno znao pretvoriti u osobno, pa proslijediti čitatelju kako bi i on to posvojio.
Po mnogočemu Dragutin Tadijanović je bio drugačiji od ostalih pjesnika. Svaka je njegova pjesma vrlo precizno signirana, a s vremenom je najznačajnije popratio i zanimljivim komentarima (povijest književnosti morat će se još pozabaviti ovim dijelom Tadijanovićeva književnog stvaralaštva). Kao urednik kritičkih i sabranih djela drugih književnika i jedan od najboljih poznavatelja hrvatskih književnih tokova 19. i 20. stoljeća, u Hrvatskoj je utemeljio normu vrlo preciznog i kvalitetnog pristupa ovome zahtjevnom poslu, o čemu se u javnosti malo zna i govori. I to je jedna od Tadijanovićevih uloga koje tek valja objektivno sagledati.
Stope Dragutina Tadijanovića trajno su obilježile brodske ulice, kako u vrijeme njegova djetinjstva i mladosti, gimnazijskoga školovanja, stanovanja u Samostanu, prvih ljubavi, tako i brojnim kasnijim dolascima, predstavljanjima knjiga, susretima s mladima, proslavama rođendana… radi toga je Grad Slavonski Brod dodijelio 4. studenoga 1998. godine Dragutinu Tadijanoviću Povelju počasnog građanina. Nekoliko mjeseci prije toga Brod je s Jelom i Dragutinom Tadijanovićem potpisao ugovor o darivanju u kojem oni Slavonskom Brodu daruju cjelokupnu svoju ostavštinu za budući “Spomen-dom Dragutina Tadijanovića”. Za to je pripremljen prostor u palači Horvat (Starčevićeva 8), čije je preuređenje počelo u veljači 2005., a prostor je otvoren za Tadijin 101. rođendan, 2006. godine, no još uvijek očekuje brojne i prebrojne knjige, dokumente i pisama što su se s godinama skupljali u zagrebačkoj Gajevoj 2a koji su čitavu godinu čekali povratak Pjesnika u svoj dom, ali nisu dočekali. Ipak, novi će dom Tadija imati u Brodu, ali neće to biti mjesto njegova posljednjeg počivališta nego mjesto novoga života. Tadija će, po svojim pjesmama, zauvijek ostati s nama, stoga mu nećemo reći posljednje zbogom, nego - Do novoga čitanja, Tadija! Do nove gozbe uz Tvoj književni stol.
Tags: tadijanovic