20 Nov 08 Zaključak Ministarstva zdravstva - voda pitka u cijelom gradu

Nakon dva mjeseca završena je kriza s opskrbom pitkom vodom u Slavonskom brodu. Nalazi Ministarstva zdravstva potvrđuju da je u svim uzorcima vode koncentracija mineralnih ulja ispod maksimalno dozvoljenih vrijednosti.

Gradonačelnik je na presici izjavio da će građani biti oslobođeni plaćanja svih troškova plaćanja tople i hladne vode, zamjene slavina i sl. za rujan i listopad i dio studenoga. Gradonačelnik se zahvalio i svim donatorima pitke vode, općini Civljane, Ličko-senjskoj županiji i Coca-coli koji su pomogli u najtežim trenucima.

Iduće godine pristupit će se modernizaciji i plinofikaciji kotlovnice u naselju Slavonija I čime će se izbjeći mogućnost ponavljanja ovakvih nezgoda.

M.

13 Nov 08 14. studenog dolazi nam u goste LADO

Ansambl narodnih plesova i pjesama Hrvatske LADO osnovan je u Zagrebu 1949. godine kao nacionalni profesionalni folklorni ansambl. Odmah se predstavlja i inozemnoj publici te postaje stalni gost na najpoznatijim svjetskim scenama i koncertnim podijima. Osnovna značajka umjetničkog djelovanja Ansambla je maksimalno uvažavanje autentične narodne umjetnosti, pa sve njene komponente oživljava i scenski dorađuje u njihovoj punini i cjelovitosti. Raznolikost hrvatskog plesnog folklora prati isto takvo bogatstvo glazbenog izražavanja, vokalnog i instrumentalnog, i LADO mu od svojih početaka pridaje izuzetnu pažnju. U svojem programu Lado nudi određene tematske podkategorije kao npr vokalno instrumentalni program, revija nošnji, posebni projekti te plesni programi. Upravo ovaj j zadnji program tj Plesna večer biti će prikazan brodskoj publici.

U suradnji s mnogobrojnim etnokoreolozima i koreografima u dugom nizu godina nastao je impozantan koreografski repertoar s više od 100 koreografija, koje predstavljaju plesnu i glazbenu tradiciju svih dijelova Republike Hrvatske te tradiciju Hrvata, koji već stoljećima naseljavaju Bosnu i Hercegovinu, Vojvodinu, Crnu Goru.

Kazališno koncertna dvorana  Ivana Brlić-Mažuranić 14.11. u  19:30h

07 Nov 08 Živ je naš Tadija i još je s nama

Živ je naš Tadija i još je s nama, gleda nas negdje odozgor pa se smije… činilo se tako svima koji su se našli u blagovaonici brodskog Franjevačkog samostana u utorak u podne. Sjećanje na Dragutina Tadijanovića, pjesnika, akademika i počasnog građanina Slavonskog Broda, zajednički su organizirali Grad Slavonski Brod, Ogranak Matice Hrvatske Slavonski Brod, Franjevački samostan i Turistička zajednica grada Slavonskog Broda, okupivši preko stotinu prijatelja i poštovatelja Dragutina Tadijanovića.

Govorilo se o Tadiji preko dva sata, a riječi nisu dolazile iz usta nego iz srca, i opet se činilo - još bi se govoriti moglo. Radi toga i ideja na koju je u uvodu podsjetio predsjednik organizacijskog odbora proslave Antun Bartek, da se ovo okupljanje i sjećanje ubuduće pretvori u redovitu godišnju višednevnu manifestaciju posvećenu Dragutinu Tadijanoviću, postaje naša opća obveza. Kao domaćin okupljene je pozdravio gvardijan Franjevačkoga samostana Sebastijan Golenić, a potom je brodski gradonačelnik Mirko Duspara istaknuo kako Slavonski Brod nastoji riješiti svoj dug prema svom znamenitom sugrađaninu, te da bi dogodine trebao biti otvoren i Spomen-dom Dragutina Tadijanovića u Starčevićevoj 8. Na natječaju je izabran autor projekta postava, gotov je troškovnik za radove u južnom aneksu, uskoro će biti i natječaj za građevinske radove u prostoru postava, a dogodine u suradnji s Ministarstvom kulture bit će uređeno i pročelje palače Horvat. Do sada je uloženo milijun i pol kuna, no dogodine će Tadijanovićeva bogata ostavština biti na raspolaganju javnosti i istraživačima.

Predsjednik brodskog ogranka Matice Hrvatske Ivan Medved potvrdio je Tadijanovićevu vezanost uz Brod i brodski samostan, u kojem je napisao svoje prve pjesme, a potpredsjednik Matice Hrvatske Stjepan Sučić je naglasio kako je Tadija u mnogočemu bio začetnik i nositelj ideja, pa tako i prvi koji je, još 1936. objavio knjigu u okviru pododbora Matice Hrvatske. Prenoseći skupu pozdrave razreda za književnost HAZU, akademik Dubravko Jelčič, Tadijin dugogodišnji prijatelj i suradnik, istaknuo je ovom prilikom da je Tadijanović neiscrpna tema usprkos svemu što je rečeno i objavljeno do sada. Podsjetio je na činjenicu da je Tadijanović gotovo oduvijek imao svijest o sebi, a njegova potreba da pamti i čuva svaki detalj o sebi i drugima proizlazi iz njegove svijesti da se vrijeme ne smije izgubiti. Tu leži značaj ostavštine koju je Tadijanović darovao Slavonskom Brodu, a njegov Spomen-dom bit će mjesto trajnoga sjećanja na Tadiju, istaknuo je akademik Jelčić. Tadijin “Od A do Ž”, predsjednik Uprave Školske knjige Ante Žužul potvrdio je koliko je Tadiji bilo važno da se njegovom Brodu bude Spomen-dom, te je poručio da svi zajedno moramo ostvariti tu Tadijanovićevu ideju, radi Tadije, hrvatske kulture, dobra i Broda.

U skladu s već desetljećima uvriježenom tradicijom da Tadija uz rođendan dobije novu knjigu, Žužul je svečanosti priložio zbirku “Zeleno voće”. Radi se o rukovetu od 54 pjesme iz Tadijanovićeve književne ostavštine, pjesme koje Tadijanović za života nije objavio, oporučno ostavivši D. Jelčiću da skrbi o njima, “zelenima i nedozrelima”. Iako su Tadijanovićeve, njih ne treba smatrati integralnim dijelom Tadijanovićeve poezije, no zanimljiv su pogled u njegov “nutarnji pjesnički laboratorij”.

O osebujnom je Tadijanoviću govorio akademik Ivan Golub prisjećajući se njihova posljednjeg susreta i pjesnikove duhovne dimenzije, a akademik Stjepan Babić je podsjetio na puninu Tadijanovićevog jezičnog izraza, zaključivši kako je svojim djelom ostvario puninu hrvatskog književnog jezika.

Mr. Jasna Ažman, odabirom Tadijanovićevih proznih i pjesničkih tekstova kojima je čvrsto ukotvljen u Brod i Slavoniju, te glumica Nada Subotić, koja već četiri desetljeća oplemenjuje svaki Tadijin rođendan čitajući njegove stihove, dale su osobit i tadijanovićevski intiman pečat cijelom događaju, a sliku su upotpunile mlada sopranistica Gorana Biondić i još mlađa pijanistica Ana Dadić.

Tadijanovićev 103. rođendan bio je prilika i za svečano otvorenje Tadijanovićeve spomen-sobe u sklopu Franjevačkog samostana. Upravo je u toj sobi Dragutin Tadijanović proveo školsku 1920./21. godinu, tu su nastale njegove prve pjesme, a sjećanju na to razdoblje često se vraćao i kasnije, pišući i o tome kako je učio flautu. Bila je to prigoda da u interpretaciji profesorice glazbe Naike Dapiran okupljeni čuju i kratku, nedovršenu Tadijanovićevu dječačku skladbu za flautu. U sobi je od 1989. i poprsje Dragutina Tadijanovića (rad ak. kipara Stipe Sikirice), čija je replika uz Tadijanovićev 100. rođendan postavljena na šetalištu ispred samostana, a sada se planira prenijeti u atrij budućega Spomen-doma. Godine 1991. soba je opremljena autografima Tadijanovićevih prvih pjesama i tako otvorena javnosti. Na inicijativu brodskih franjevaca, odnosno p. Domagoja Šimunovića, u suradnji s Turističkom zajednicom soba je sada uređena tako da vjerno dočarava vrijeme kada je mladi Tadija u njoj živio, te će u njoj od sljedeće godine putem Turističke zajednice grada Slavonskoga Broda i u suradnji s dramskim skupinama gradskih osnovnih škola, posjetiteljima biti ponuđen program živuće povijesti. - Tadiju smo ovime posadašnjili, kao mladoga iz vremena dok je tu živio i kao staroga kad je već bio priznati pjesnik, a želimo da nas i dalje ovdje okuplja - istaknuo je gvardijan Golenić otvarajući Tadijanovićevu spomen-sobu. Nazočni uglednici, prijatelji i članovi obitelji prvi su se potpisali u knjigu dojmova, a ak. slikar Predrag Goll za ovu je prigodu naslikao Tadijanovićev portret gdje su se sudionici programa također potpisali u znak sjećanja na ovaj dan posvećen Dragutinu Tadijanoviću

Dunja Vanić, Posavska hrvatska

Tags: tadijanovic

15 May 08 Kad zasvira samica na stanu

SLAVONSKI ŠAMAC - Zahvaljujući entuzijazmu i ljubavi prema folkloru i zavičajnoj baštini dvojice Šamčana, Vojislava Nikolića i Franje Vuksanovića, zvuci samice ponovno se čuju na stanu. Naime, već petu godinu Dobrovoljno predstavljajuće društvo Šamac organizira smotru svirača tambure samice pod nazivom “Kad zasvira samica na stanu” i to na Plemića stanu u šumi Malica. Daleko od prometne buke i gužve, uz cvrkut ptica umijeće vrsnih svirača na tamburi samici i gajdama još više dolazi do izražaja. Jedinstven je i vizualan ugođaj — pozornica na ledini s izvođačima koji sjede na panjevima, a gledatelji pod krošnjama dudova, jabuka, krušaka. Cijelim stanom se širi miris lepinje iz krušne peći, te glasanje gusaka, pataka, perlinki, paunova, ovaca, dok je najmlađima najveća atrakcija crni labud. Svatko se ovdje osjeća dobrodošao i poželi se ponovno vratiti u taj mir. Nije stoga ni čudo da smotra svake godine okuplja veliki broj i gledatelja, ali i izvođača iz raznih krajeva. Široku slavonsku dušu pokazali su domaćini tako da nitko nije sa stana otišao ni gladan, ni žedan. Pokrovitelj manifestacije i ove je godine bila Općina Slavonski Šamac, pa je sve pozdravio i zaželio im ugodan boravak načelnik Đuro Božić, a suorganizator je Udruga izviđača “Mihaljevica”. Izvođači Samičari: Franjo Verić iz Osijeka, Ivan Matasović iz Velike Kopanice, Đuro Švaganović iz Male Kopanice, Katarina Hasilo iz Retkovaca, Kata Čajkovac iz Prkovaca, Josip Bionda i Šimo Hrvojević s Korduna, Marko Jurković iz Prkovaca, Dinko Kelčić, Luka Marić i Grgur Perica iz Donjeg Novog Sela, Antun Božić iz Antina, Josip Božić iz Svinjarevaca, Ante Jurčević iz Novih Mikanovaca; gajdaši: Anita Tomoković iz Osijeka i Tomislav Livaja iz Slakovaca; KUD “Lađevčani” iz Lađevca, Pjevačka skupina ĆokciŘ KUD-a Šokačka grana iz Osijeka, TS “Vodeničari” iz Slavonskog Šamca predvođeni samičarem Vojislavom Nikolićem, te narodni pripovjedači Ivica Ćosić Bukvin iz Vrbanje, Valentin Čajkovac iz Prkovaca i prof. Ante Knežević iz Slakovaca

04 Sep 07 Festung Fest 2007

Slavonski Brod je opet bio središte dobre rok glazbe. Festung fest u Tvrđavi Brod okupio je sjajna imena s glazbene scene. Prvog dana nastupili su brodski bandovi koji su bili popularni bili prije 15-20 godina, Digitalna kokoš, Galerija, Brodsky band, Sauron, Curino cvijeće, sjajni Fruštuk… Većina od ovih oldtimera zvuče još uvijek fenomenalno. Glavni dio večeri pripao je uspomeni na Krešu Blaževića, a atmosferu su doveli do vrhunca Hakuna matata, Marina Perazić, Davorin Bogović, Darko Rundek, Krešina kći Hana i Izolir band te Animatori sa Zvonimirom Ćosićem na vokalu.

Drugi dan Festung Festa posjetilo je nešto više publike. Opet su domaćini započeli, Ivan Vragolović, Eldorado i Stage, a onda su na scenu izašli Urban & 4, Majke te na kraju Vlatko Stefanovski trio. Tko je bio najbolji od svega toga u dva dana? Hm, kad čovjek uživa onoliko koliko je uživala publika u Tvrđavi, onda je to pitanje bez odgovora. Nemoguće je izdvojiti jedno ili dva imena, kad je sve bilo sjajno.

05 Jul 07 Dragutin Tadijanović - PJESNIK KOJI SE PRETVORIO U PRIČU

Tadija je čovjek koji se već odavno pretvorio u priču. Bio je uvjeren da onaj dio njega koji ne uđe u sadržaj te priče neće opstati. Kao Šeherezada, da bi se spasio, priči o sebi neprestano je dodavao sve nove i nove sadržaje. I prošla je tisuću i jedna noć. Kada je Tadijina priča stvarno počela nije znao ni on, ni itko drugi, pa zato nismo znali ni kada će priča završiti. A zna se, sve životne priče uvijek završavaju na isti način. Različite su tek nijanse.

Krajem svibnja i početkom lipnja nekoliko dana sam u Sveučilišnoj knjižnici, Državnom arhivu i arhivu Hrvatske akademije sakupljao građu za nove projekte iz zavičajne baštine. U četvrtak 31. svibnja za ručkom kod akademika Stjepana Babića, uz janjetinu i vino, razgovaramo i o Tadiji.

- Već dugo ga nisam posjetio, ali čujem da mu se stanje opet pogoršalo - kaže Babić.

Navečer zovem u ambulantu liječnicu Mirjanu Brlić, Tadijinu skrbnicu. Upravo se spremala kući.

- Tadiji je ovih dana bilo vrlo loše. Opet je dobio upalu pluća. Šestu u osam mjeseci. Danas je već bolje. Preboljet će.

- Posjetio bih ga.

- Samo idite. Bit će mu drago. Već može komunicirati.

Gospođa Mirjana daje mi detaljne upute kako brzo i jednostavno stići do Tadijina novoga boravišta. Pišem: Peščenica, Dom za stare i nemoćne, Ivanička 52, soba 325/III.

Kraj usnulog Tadije

Sutradan, u petak, 1. lipnja, nešto prije 11 sati, u Tadijinom sam Domu. Sestra koja brine o Tadiji kaže mi:

- Samo uđite, gospodin Tadijanović je sam u sobi. Bolje mu je, možda ćete moći s njim i razgovarati.

Razmišljam; kako li će me Tadija dočekati? Hoće li me prepoznati. Već je dugo da se nismo vidjeli ni priče pričali. Kad sam ga lani došao posjetiti upravo je otišao u bolnicu. Dobio je jake bolove u želucu. Mislio je da se otrovao nekim jelom. U bolnici je sve pošlo po zlu. Pao je u kupaonici, slomio kuk, operacija, liječenja, rehabilitacija u kupkama i domovi.

Uđem u sobu, a Tadija spava. Pitam sestru hoću li ga buditi. -Budite ga - kaže -Uglavnom samo spava.

Vratio sam se u sobu, ali ga nisam budio. Sjeo sam uza zid naspram kreveta i odlučio biti tu dok se Tadija ne probudi ili ga ne probudi netko od osoblja Doma, zadužen za brigu o njemu. Na tom visokom krevetu s uzdignutim uzglavljem Tadija leži na leđima, ispružen, pokriven s dekom. Doima se velik. Smiren je. Diše lagano, bez napora. Na trenutak me obuzme sumnja - nije li Tadija umro? Možda je ovo posljednji posjet starom prijatelju? Zato u putnu bilježnicu upisujem ambijent i ugođaj Tadijine bolesničke sobe iz koje će otići tek svojoj Jelici u sjeverne mirogojske arkade.

Prvi je dan lipnja, petak. Topao je sunčan dan. Tadijin bolesnički krevet je uz istočni zid kraj prozora otvorenog prema sjeveru. Na zidu, gotovo na dohvat ruke, veliki je zidni sat i zidni kalendar. Deset je sati i 53 minute. Datumi na kalendaru su prekriženi do 27. lipnja kada je Tadija od upale pluća opet ušao u krizno razdoblje. I današnji je neprekrižen. Desno od ulaznih vrata je zidni ormar. Na njegovom pročelju prema krevetu velika je slika Tadije s papom Vojtilom u momentu kad u Đakovu papi daruje svoju pjesmu Dugo u noć. Tik do ormara je ormarić s preklopnom daskom kao stolić. Na njemu je nekoliko stvari kao metafora čovjeka koji tu leži - uspravno stoje Tadijine knjige Sabrane pjesme i Sabrana pisama što ih je prigodom Tadijina 100. rođendana izdala Školska knjiga. Uz njih su u maloj zastakljenoj rami prešani listovi gledičije (Gleditschia triacanthos, jedne od tema Tadijanovićevih priča) koju je Tadiji netko lani donio za rođendan. Preko rame je krunica s drvenim križićem iz Međugorja (dojmi se kao dječja rezbarija malim preklopnim nožićem). Na tom stoliću pažnju plijeni mala bočica s porculanskim preklopnim čepom, slična, ali mnogo manja, onoj za kraherl, piće našeg djetinjstva. Netko, tko je bočicu poklonio Tadiji u njegovoj bolesničkoj sobi, napisao je da je to zapreščanska škrinjica - OBLIZEK. U vazici stabljika neke ukrasne biljke, koja je na vrhu počela listati. Uz nju i jedna banana. Uz sjeverni zid do prozora mali je ormarić, na njemu kozmetika i u tetrapaku Vindijin sok od višnje. Iznad stolića veliki je Tadijin portret.

Treba mi vremena pa da ozdravim

Nakon četrdesetak minuta tišine u sobu uđu liječnica Vlasta Vučevac i sestra Ksenija. One brinu o Tadijinom zdravlju. Skoro će ručak pa su ga došle pregledati.

- Rekli su mi da ste u posjeti kod gospodina Tadijanovića - obraća mi se liječnica.

- Ovdje sam već četrdesetak minuta, a Tadija samo spava. Pokušavao sam ga buditi glasom, ali nije išlo.

- Upravo je prebolio novu upalu plića, to je čudo kako se njegovo tijelo opire bolestima. Na smrt ni ne pomišlja - a onda dodaje - Ja sam njegova Slavonka.

- Iz Požege ili Vinkovaca?

Doktorica Vučevac ne odgovara. Vjerojatno nije čula. Bude Tadiju. Drmaju ga za ramena. Tapšu po licu. Zovu. I Tadija se budi. Iscrpljen je od upale pluća iz koje se upravo izvukao. Poslije standardnog pregleda doktorica mu kaže da je sve u redu. Infuzije su mu već postale nepodnošljive pa skriva ruke pod deku. Doktorica se smješka i kaže - Nema više infuzija. Imate gosta.

I njih dvije odu.

- Tadija, došao sam vidjeti kako ste. Čujem da ste opet imali upalu pluća. Kažu mi, bilo je loše, da ste bili i u nesvijesti.

- Bilo je, a sada je već prošlo. Danas nisam dobio ni infuziju.

- Vaša mi je doktorica rekla da ide prema dobrom. Da se za Vas više ne boji.

- Sad samo treba vremena pa da ozdravim. Meni je noga bila slomljena. U bolnici sam pao i slomio kuk.

Tadija teško govori, nema više one njegove mentalne svježine, duhovitosti. Riječi su spore i škripave, glasnice trepere kao promukle, napreže se, zastajkuju između riječi.

- Po bolnicama i banjama sam već osam mjeseci. Tko je ta gospođa koja je bila ovdje?

- Liječnica koja brine o Vašem zdravlju.

- A kako se zove?

- Dok Vas je pregledavala pitao sam medicinsku sestru. Rekla mi je da se liječnica zove VlastaVučevac. Ona je Vaša Slavonka. Sestra se zove Ksenija.

- A ovaj mladić? Tko je on?

Znači, Tadija me nije prepoznao. Kažem mu tko sam i podsjetim ga na naša druženja.

- Hvala ti što si došao - kaže Tadija.

- Dok ste spavali razgledavao sam sobu, Vaš bolesnički ambijent. Onu sliku na kojoj ste s papom u Đakovu. Vidim, netko vam je donio krunicu iz Međugorja i zapreščanski Oblizek. Da li je taj netko možda Stjepan Ljaljak?

- Da to je donio Stjepan Ljaljak u ime zaprešičkog Ogranka Matice hrvatske. Samo da znaš koliko su oni u svojem Zaprešićkom godišnjaku pisali o meni. Ja sada najviše spavam. Umoran sam. Nemam snage.

- I što biste drugo? Gledao sam na stoliću Sabrane pjesme i Sabrana pisma. To vam je sigurno donio Vaš Od A do Ž:

- Jesi li već vidio knjigu mojih Sabranih pisama? U njoj su i ona koja sam pisao tebi.

- Ne samo vidio nego i čitao. Imaju je u brodskoj Gradskoj knjižnici. Prvo veliko pismo napisali ste mi 29. svibnja 1963. Ono nije među tim pismima. Objavljeno je u Brodskoj čitanki o Dragutinu Tadijanoviću.

- Baš je dobro što ju je objavila Posavska Hrvatska. Kad sam ju ja nudio brodskoj Gradskoj upravi nisu mi ni odgovorili. Da. Da. Ide vrijeme. Ide vrijeme. Nadam se da ću za mjesec dana moći hodati. Osjećam da mi je danas bolje. Bolje mi je.

- Tome se nada i Vaša doktorica. Pripremam, Tadija, i onu drugu knjigu koju smo nazvali Tadijanovićev počasni krug. U njoj su opisane sve svečanosti i sva govorenja prigodom proslave Vaše stogodišnjice 2005. U prvom dijelu prošle godine već ste ju gotovo cijelu autorizirali i korigirali. Na kraju svakog teksta napisali ste: autorizirao i korigirao, pa datum kad ste to radili i potpis. Sve će to biti i u knjizi.

Volio bih još

Znate li da Vam je Matica u Brodu objavila Pjesme brodske i rastuške?

- Nisam znao, a sad znam. Hvala ti.

- Tadija, ne meni zahvaljivati. To su napravili Jasna Ažman i Gradska uprava. Ja sam došao samo da vidim kako mi živi stari prijatelj.

- Da, da, stari prijatelj. Bit će dobro. Nadživio sam stoljeće.

- I malo više.

- 102. mi je, nije mnogo, volio bih još.

- Pa mnogo je, Tadija, kako nije, ali nije previše.

- Da. Da. To se ja šalim. Reci tko je toliko doživio?

- Sada u Vašem stanu u Gajevoj 2a nema nikoga?

- Stan je prazan. Bit će još prazniji kad sve moje stvari i knjige odvezu u Brod. U stanu me čeka veliki posao, desetine knjiga na posvetu i potpis.

- Bio sam jutros na Mirogoju pa sam u arkadama posjetio i Jelicu.

- U onu duboku rupu ću i ja, samo kad dođe vrijeme. Sve prolazi. Sve.

- Zadnjih pet dana na kalendaru nije prekriženo, a prošli su.

- To križa moja doktorica Mirjana.

- Hoće li danas doći?

- Neće. Dolazi mi svaki drugi dan, svaki parni dan. Tako smo se dogovorili. Razbio sam kost lijeve noge u kuku. Imao sam operaciju. Stavili su mi željezo dok kost ne zaraste. To sporo ide, zato ne mogu hodati. Da znaš, bio sam u osam bolnica i domova. Godine idu, jedna za drugom, a ja moram čekati da ozdravim pa da mogu hodati. Najgore mi je što ne mogu iz kreveta. A hodao bih. Ja sam uvijek nekud išao. Sada se ni dići ne mogu sam..

- Vjerujem Vam Tadija.

- Najgore je biti vezan za krevet. Doktorica mi je rekla da ćemo sada učiti hodati. Tamo kraj zida je i hodalica. Jučer sam prvi put išao na svojim nogama. Hvala Bogu. Vratit ću se ja u Gajevu 2a.

Doći ću u Brod otvoriti svoj muzej

- U nedjelju ću sudjelovati u nekoj emisiji brodske televizije. Što da o Vama kažem Brođanima?

- Reci im da ću za rođendan doći u Brod i otvoriti moj muzej.

- Osnovali ste književnu nagradu Dragutin Tadijanović. Ima li što novog?

- Novac je u Akademiji. Dao sam im 750.000,00 kuna. Akademija će od kamata na tu glavnicu svake godine nagrađivati najbolju pjesničku knjigu i knjigu drugih spisatelja.

- Kad u studenome dođete u Brod imat ćete 102 godine.

- A ja računam na još pet.

- Uvijek ste govorili - ne bojim se ja vremena. Tu sam dok ne potrošim 107., a poslije ću vidjeti što ću. Recite, je li sreća dugo živjeti?

- Je, ja jako volim biti živ pa makar i bolesti bolovao. Sve ide u rok službe. Ma ja se to s godinama šalim. Bit će kako bude. Što je, tu je. Kako drugima tako i meni.

Priča na trenutak zastaje. Tadija me gleda podozrivo. Opet pita.

- Tko ste vi gospodine?

- Slavko Mirković iz Broda.

- Pa tako mi reci. Pustiš me da se mučim i domišljam jesi li to ti ili netko drugi. A što će ti brada? Ja nikad nisam imao bradu. Svako jutro lijepo bih se obrijao. Hvala što si me posjetio. Pozdravi Brođane i reci im da jedva čekam doći i otvoriti onaj moj muzej - Starčevićeva ulica 8.

- Tadija, Vi mi oporučno morate zavještati pravo da u Vašem spomen-domu mogu koristiti sve dokumente, knjige i građu kao i drugi, koji će se baviti vašim književnim djelom i životom. Mene u Brodu ne vole pa će mi zabraniti da tamo dolazim.

- Ma što to pričaš. Tko će ti zabraniti? Čemu onda taj muzej ako sve što je u njemu ne bude dostupno onima koje će to zanimati i o meni pisati. Zbog toga je muzej, a ne da se samo gleda. Nitko ti ne smije zabraniti.

U sobu ulazi sestra i donosi Tadiji ručak.

- Pojede li Tadija štogod? - pitam.

- I te kako.

Pozdravljam Tadiju, a on će:

- Evo ti ruke.

Podsjećam ga:

- Znaš kako se govori maloj djeci: Sve moraš pojesti pa ćeš brzo narasti.

- Izmjerit ćeš me kad drugi put dođeš. Hoćeš li sada u Brod?

- Navečer.

- Reci im: Tadija će sigurno doći.

P. S.

U srijedu, 27. lipnja 2007. oko ponoći na kompjuteru sam završavao svoje literarne poslove. Po običaju pogledao sam internet adresu imam li kakve pošte i posljednje vijesti. Među vijestima bila je i ova:

Prije sat vremena umro je proslavljeni hrvatski pjesnik Dragutin Tadijanović u 102. godini života.

Slavko Mirković

05 Jun 07 IN MEMORIAM - Dragutin Tadijanović

Povodom godišnjice smrti Dragutina Tadijanovića

Ovaj će tjedan biti u hrvatskoj povijesti trajno obilježen viješću da je svoje oči zauvijek sklopio akademik, urednik brojnih antologija, kritičkih i sabranih izdanja djela hrvatskih književnika 19. i 20. stoljeća, počasni građanin desetak gradova i mjesta, ali i Slavonskog Broda, hrvatski bard Dragutin Tadijanović. Zatalo je njegovo srce što kucalo je kao zlatan sat. Na ovaj je svijet došao jedan sat iza ponoći u subotu 4. studenoga 1905. u Rastušju, a napustio ga je u srijedu, 27. lipnja 2007. oko 20,30 sati u Zagrebu. Između ta dva datuma stisnule su se gotovo 102 godine. Stisnule, jer toliko su bile nabijene nepresušnom Tadijanovićevom energijom da niti to nije bilo dovoljno da bi napravio sve što je želio. A napravio je puno. Pjesme je, naime, počeo pisati još 1918., te je u gotovo devedeset godina svoga stvaralaštva - jer stihotvorio je gotovo do posljednjeg daha, napisao je i objavio preko pet stotina pjesama. O knjigama koje je objavio, priredio i uredio, da i ne govorimo.

Dragutin Tadijanović, naš Tadija, kako su ga zvali gotovo svi koji su ga imali čast susresti bar na trenutak, nedvojbeno je jedna od najvećih ličnosti hrvatske kulture 20. stoljeća. Živio je, kako je volio reći od Franje (Josipa I.) do Franje (Tuđmana) i još, te je svjedočio i Prvom i Drugom svjetskom i Domovinskom ratu… Svjedočio je čitavom nizu povijesnih događaja (poput otvaranja Hrvatskoga doma u Brodu 1925.) i tehnološkog napretka 20. i 21. stoljeća u koje je s nama zakoračio (pjesma Plinska svjetiljka podsjeća na plinsku rasvjetu na brodskim ulicama, jer električno je svjetlo Brod dobio tek 1925.), poznavao i prijateljevao s nekim od najznamenitijih ličnosti hrvatske kulture s konca 19. i čitavog 20. stoljeća, a s Ivanom Brlić-Mažuranić se “susreo” kada je u istom broju Hrvatske revije objavljena njezina znamenita Autobiografija i njegova pjesma. Na pragu stotinu i drugog rođendana, Dragutin Tadijanović je već odavna bio “živi klasik hrvatskoga pjesništva” i “pjesnik-institucija” uz čiju su poeziju stasavale čitave generacije, opijajući se naizgled jednostavnim ali čvrstim i ritmičnim stihovima tog “pjesnika iz Rastušja”. Tadija je, kao nitko prije i nitko poslije njega, uveo u poeziju zavičaj iako ga se ni na koji način ne može smatrati zavičajnim niti lokalnim pjesnikom. Zavičajno i osobno pretvorio je u univerzalno, svakome blisko i prepoznatljivo. Jednako je tako univerzalno znao pretvoriti u osobno, pa proslijediti čitatelju kako bi i on to posvojio.

Po mnogočemu Dragutin Tadijanović je bio drugačiji od ostalih pjesnika. Svaka je njegova pjesma vrlo precizno signirana, a s vremenom je najznačajnije popratio i zanimljivim komentarima (povijest književnosti morat će se još pozabaviti ovim dijelom Tadijanovićeva književnog stvaralaštva). Kao urednik kritičkih i sabranih djela drugih književnika i jedan od najboljih poznavatelja hrvatskih književnih tokova 19. i 20. stoljeća, u Hrvatskoj je utemeljio normu vrlo preciznog i kvalitetnog pristupa ovome zahtjevnom poslu, o čemu se u javnosti malo zna i govori. I to je jedna od Tadijanovićevih uloga koje tek valja objektivno sagledati.

Stope Dragutina Tadijanovića trajno su obilježile brodske ulice, kako u vrijeme njegova djetinjstva i mladosti, gimnazijskoga školovanja, stanovanja u Samostanu, prvih ljubavi, tako i brojnim kasnijim dolascima, predstavljanjima knjiga, susretima s mladima, proslavama rođendana… radi toga je Grad Slavonski Brod dodijelio 4. studenoga 1998. godine Dragutinu Tadijanoviću Povelju počasnog građanina. Nekoliko mjeseci prije toga Brod je s Jelom i Dragutinom Tadijanovićem potpisao ugovor o darivanju u kojem oni Slavonskom Brodu daruju cjelokupnu svoju ostavštinu za budući “Spomen-dom Dragutina Tadijanovića”. Za to je pripremljen prostor u palači Horvat (Starčevićeva 8), čije je preuređenje počelo u veljači 2005., a prostor je otvoren za Tadijin 101. rođendan, 2006. godine, no još uvijek očekuje brojne i prebrojne knjige, dokumente i pisama što su se s godinama skupljali u zagrebačkoj Gajevoj 2a koji su čitavu godinu čekali povratak Pjesnika u svoj dom, ali nisu dočekali. Ipak, novi će dom Tadija imati u Brodu, ali neće to biti mjesto njegova posljednjeg počivališta nego mjesto novoga života. Tadija će, po svojim pjesmama, zauvijek ostati s nama, stoga mu nećemo reći posljednje zbogom, nego - Do novoga čitanja, Tadija! Do nove gozbe uz Tvoj književni stol.

Tags: tadijanovic