05 Jul 07 Dragutin Tadijanović - PJESNIK KOJI SE PRETVORIO U PRIČU

Tadija je čovjek koji se već odavno pretvorio u priču. Bio je uvjeren da onaj dio njega koji ne uđe u sadržaj te priče neće opstati. Kao Šeherezada, da bi se spasio, priči o sebi neprestano je dodavao sve nove i nove sadržaje. I prošla je tisuću i jedna noć. Kada je Tadijina priča stvarno počela nije znao ni on, ni itko drugi, pa zato nismo znali ni kada će priča završiti. A zna se, sve životne priče uvijek završavaju na isti način. Različite su tek nijanse.

Krajem svibnja i početkom lipnja nekoliko dana sam u Sveučilišnoj knjižnici, Državnom arhivu i arhivu Hrvatske akademije sakupljao građu za nove projekte iz zavičajne baštine. U četvrtak 31. svibnja za ručkom kod akademika Stjepana Babića, uz janjetinu i vino, razgovaramo i o Tadiji.

- Već dugo ga nisam posjetio, ali čujem da mu se stanje opet pogoršalo - kaže Babić.

Navečer zovem u ambulantu liječnicu Mirjanu Brlić, Tadijinu skrbnicu. Upravo se spremala kući.

- Tadiji je ovih dana bilo vrlo loše. Opet je dobio upalu pluća. Šestu u osam mjeseci. Danas je već bolje. Preboljet će.

- Posjetio bih ga.

- Samo idite. Bit će mu drago. Već može komunicirati.

Gospođa Mirjana daje mi detaljne upute kako brzo i jednostavno stići do Tadijina novoga boravišta. Pišem: Peščenica, Dom za stare i nemoćne, Ivanička 52, soba 325/III.

Kraj usnulog Tadije

Sutradan, u petak, 1. lipnja, nešto prije 11 sati, u Tadijinom sam Domu. Sestra koja brine o Tadiji kaže mi:

- Samo uđite, gospodin Tadijanović je sam u sobi. Bolje mu je, možda ćete moći s njim i razgovarati.

Razmišljam; kako li će me Tadija dočekati? Hoće li me prepoznati. Već je dugo da se nismo vidjeli ni priče pričali. Kad sam ga lani došao posjetiti upravo je otišao u bolnicu. Dobio je jake bolove u želucu. Mislio je da se otrovao nekim jelom. U bolnici je sve pošlo po zlu. Pao je u kupaonici, slomio kuk, operacija, liječenja, rehabilitacija u kupkama i domovi.

Uđem u sobu, a Tadija spava. Pitam sestru hoću li ga buditi. -Budite ga - kaže -Uglavnom samo spava.

Vratio sam se u sobu, ali ga nisam budio. Sjeo sam uza zid naspram kreveta i odlučio biti tu dok se Tadija ne probudi ili ga ne probudi netko od osoblja Doma, zadužen za brigu o njemu. Na tom visokom krevetu s uzdignutim uzglavljem Tadija leži na leđima, ispružen, pokriven s dekom. Doima se velik. Smiren je. Diše lagano, bez napora. Na trenutak me obuzme sumnja - nije li Tadija umro? Možda je ovo posljednji posjet starom prijatelju? Zato u putnu bilježnicu upisujem ambijent i ugođaj Tadijine bolesničke sobe iz koje će otići tek svojoj Jelici u sjeverne mirogojske arkade.

Prvi je dan lipnja, petak. Topao je sunčan dan. Tadijin bolesnički krevet je uz istočni zid kraj prozora otvorenog prema sjeveru. Na zidu, gotovo na dohvat ruke, veliki je zidni sat i zidni kalendar. Deset je sati i 53 minute. Datumi na kalendaru su prekriženi do 27. lipnja kada je Tadija od upale pluća opet ušao u krizno razdoblje. I današnji je neprekrižen. Desno od ulaznih vrata je zidni ormar. Na njegovom pročelju prema krevetu velika je slika Tadije s papom Vojtilom u momentu kad u Đakovu papi daruje svoju pjesmu Dugo u noć. Tik do ormara je ormarić s preklopnom daskom kao stolić. Na njemu je nekoliko stvari kao metafora čovjeka koji tu leži - uspravno stoje Tadijine knjige Sabrane pjesme i Sabrana pisama što ih je prigodom Tadijina 100. rođendana izdala Školska knjiga. Uz njih su u maloj zastakljenoj rami prešani listovi gledičije (Gleditschia triacanthos, jedne od tema Tadijanovićevih priča) koju je Tadiji netko lani donio za rođendan. Preko rame je krunica s drvenim križićem iz Međugorja (dojmi se kao dječja rezbarija malim preklopnim nožićem). Na tom stoliću pažnju plijeni mala bočica s porculanskim preklopnim čepom, slična, ali mnogo manja, onoj za kraherl, piće našeg djetinjstva. Netko, tko je bočicu poklonio Tadiji u njegovoj bolesničkoj sobi, napisao je da je to zapreščanska škrinjica - OBLIZEK. U vazici stabljika neke ukrasne biljke, koja je na vrhu počela listati. Uz nju i jedna banana. Uz sjeverni zid do prozora mali je ormarić, na njemu kozmetika i u tetrapaku Vindijin sok od višnje. Iznad stolića veliki je Tadijin portret.

Treba mi vremena pa da ozdravim

Nakon četrdesetak minuta tišine u sobu uđu liječnica Vlasta Vučevac i sestra Ksenija. One brinu o Tadijinom zdravlju. Skoro će ručak pa su ga došle pregledati.

- Rekli su mi da ste u posjeti kod gospodina Tadijanovića - obraća mi se liječnica.

- Ovdje sam već četrdesetak minuta, a Tadija samo spava. Pokušavao sam ga buditi glasom, ali nije išlo.

- Upravo je prebolio novu upalu plića, to je čudo kako se njegovo tijelo opire bolestima. Na smrt ni ne pomišlja - a onda dodaje - Ja sam njegova Slavonka.

- Iz Požege ili Vinkovaca?

Doktorica Vučevac ne odgovara. Vjerojatno nije čula. Bude Tadiju. Drmaju ga za ramena. Tapšu po licu. Zovu. I Tadija se budi. Iscrpljen je od upale pluća iz koje se upravo izvukao. Poslije standardnog pregleda doktorica mu kaže da je sve u redu. Infuzije su mu već postale nepodnošljive pa skriva ruke pod deku. Doktorica se smješka i kaže - Nema više infuzija. Imate gosta.

I njih dvije odu.

- Tadija, došao sam vidjeti kako ste. Čujem da ste opet imali upalu pluća. Kažu mi, bilo je loše, da ste bili i u nesvijesti.

- Bilo je, a sada je već prošlo. Danas nisam dobio ni infuziju.

- Vaša mi je doktorica rekla da ide prema dobrom. Da se za Vas više ne boji.

- Sad samo treba vremena pa da ozdravim. Meni je noga bila slomljena. U bolnici sam pao i slomio kuk.

Tadija teško govori, nema više one njegove mentalne svježine, duhovitosti. Riječi su spore i škripave, glasnice trepere kao promukle, napreže se, zastajkuju između riječi.

- Po bolnicama i banjama sam već osam mjeseci. Tko je ta gospođa koja je bila ovdje?

- Liječnica koja brine o Vašem zdravlju.

- A kako se zove?

- Dok Vas je pregledavala pitao sam medicinsku sestru. Rekla mi je da se liječnica zove VlastaVučevac. Ona je Vaša Slavonka. Sestra se zove Ksenija.

- A ovaj mladić? Tko je on?

Znači, Tadija me nije prepoznao. Kažem mu tko sam i podsjetim ga na naša druženja.

- Hvala ti što si došao - kaže Tadija.

- Dok ste spavali razgledavao sam sobu, Vaš bolesnički ambijent. Onu sliku na kojoj ste s papom u Đakovu. Vidim, netko vam je donio krunicu iz Međugorja i zapreščanski Oblizek. Da li je taj netko možda Stjepan Ljaljak?

- Da to je donio Stjepan Ljaljak u ime zaprešičkog Ogranka Matice hrvatske. Samo da znaš koliko su oni u svojem Zaprešićkom godišnjaku pisali o meni. Ja sada najviše spavam. Umoran sam. Nemam snage.

- I što biste drugo? Gledao sam na stoliću Sabrane pjesme i Sabrana pisma. To vam je sigurno donio Vaš Od A do Ž:

- Jesi li već vidio knjigu mojih Sabranih pisama? U njoj su i ona koja sam pisao tebi.

- Ne samo vidio nego i čitao. Imaju je u brodskoj Gradskoj knjižnici. Prvo veliko pismo napisali ste mi 29. svibnja 1963. Ono nije među tim pismima. Objavljeno je u Brodskoj čitanki o Dragutinu Tadijanoviću.

- Baš je dobro što ju je objavila Posavska Hrvatska. Kad sam ju ja nudio brodskoj Gradskoj upravi nisu mi ni odgovorili. Da. Da. Ide vrijeme. Ide vrijeme. Nadam se da ću za mjesec dana moći hodati. Osjećam da mi je danas bolje. Bolje mi je.

- Tome se nada i Vaša doktorica. Pripremam, Tadija, i onu drugu knjigu koju smo nazvali Tadijanovićev počasni krug. U njoj su opisane sve svečanosti i sva govorenja prigodom proslave Vaše stogodišnjice 2005. U prvom dijelu prošle godine već ste ju gotovo cijelu autorizirali i korigirali. Na kraju svakog teksta napisali ste: autorizirao i korigirao, pa datum kad ste to radili i potpis. Sve će to biti i u knjizi.

Volio bih još

Znate li da Vam je Matica u Brodu objavila Pjesme brodske i rastuške?

- Nisam znao, a sad znam. Hvala ti.

- Tadija, ne meni zahvaljivati. To su napravili Jasna Ažman i Gradska uprava. Ja sam došao samo da vidim kako mi živi stari prijatelj.

- Da, da, stari prijatelj. Bit će dobro. Nadživio sam stoljeće.

- I malo više.

- 102. mi je, nije mnogo, volio bih još.

- Pa mnogo je, Tadija, kako nije, ali nije previše.

- Da. Da. To se ja šalim. Reci tko je toliko doživio?

- Sada u Vašem stanu u Gajevoj 2a nema nikoga?

- Stan je prazan. Bit će još prazniji kad sve moje stvari i knjige odvezu u Brod. U stanu me čeka veliki posao, desetine knjiga na posvetu i potpis.

- Bio sam jutros na Mirogoju pa sam u arkadama posjetio i Jelicu.

- U onu duboku rupu ću i ja, samo kad dođe vrijeme. Sve prolazi. Sve.

- Zadnjih pet dana na kalendaru nije prekriženo, a prošli su.

- To križa moja doktorica Mirjana.

- Hoće li danas doći?

- Neće. Dolazi mi svaki drugi dan, svaki parni dan. Tako smo se dogovorili. Razbio sam kost lijeve noge u kuku. Imao sam operaciju. Stavili su mi željezo dok kost ne zaraste. To sporo ide, zato ne mogu hodati. Da znaš, bio sam u osam bolnica i domova. Godine idu, jedna za drugom, a ja moram čekati da ozdravim pa da mogu hodati. Najgore mi je što ne mogu iz kreveta. A hodao bih. Ja sam uvijek nekud išao. Sada se ni dići ne mogu sam..

- Vjerujem Vam Tadija.

- Najgore je biti vezan za krevet. Doktorica mi je rekla da ćemo sada učiti hodati. Tamo kraj zida je i hodalica. Jučer sam prvi put išao na svojim nogama. Hvala Bogu. Vratit ću se ja u Gajevu 2a.

Doći ću u Brod otvoriti svoj muzej

- U nedjelju ću sudjelovati u nekoj emisiji brodske televizije. Što da o Vama kažem Brođanima?

- Reci im da ću za rođendan doći u Brod i otvoriti moj muzej.

- Osnovali ste književnu nagradu Dragutin Tadijanović. Ima li što novog?

- Novac je u Akademiji. Dao sam im 750.000,00 kuna. Akademija će od kamata na tu glavnicu svake godine nagrađivati najbolju pjesničku knjigu i knjigu drugih spisatelja.

- Kad u studenome dođete u Brod imat ćete 102 godine.

- A ja računam na još pet.

- Uvijek ste govorili - ne bojim se ja vremena. Tu sam dok ne potrošim 107., a poslije ću vidjeti što ću. Recite, je li sreća dugo živjeti?

- Je, ja jako volim biti živ pa makar i bolesti bolovao. Sve ide u rok službe. Ma ja se to s godinama šalim. Bit će kako bude. Što je, tu je. Kako drugima tako i meni.

Priča na trenutak zastaje. Tadija me gleda podozrivo. Opet pita.

- Tko ste vi gospodine?

- Slavko Mirković iz Broda.

- Pa tako mi reci. Pustiš me da se mučim i domišljam jesi li to ti ili netko drugi. A što će ti brada? Ja nikad nisam imao bradu. Svako jutro lijepo bih se obrijao. Hvala što si me posjetio. Pozdravi Brođane i reci im da jedva čekam doći i otvoriti onaj moj muzej - Starčevićeva ulica 8.

- Tadija, Vi mi oporučno morate zavještati pravo da u Vašem spomen-domu mogu koristiti sve dokumente, knjige i građu kao i drugi, koji će se baviti vašim književnim djelom i životom. Mene u Brodu ne vole pa će mi zabraniti da tamo dolazim.

- Ma što to pričaš. Tko će ti zabraniti? Čemu onda taj muzej ako sve što je u njemu ne bude dostupno onima koje će to zanimati i o meni pisati. Zbog toga je muzej, a ne da se samo gleda. Nitko ti ne smije zabraniti.

U sobu ulazi sestra i donosi Tadiji ručak.

- Pojede li Tadija štogod? - pitam.

- I te kako.

Pozdravljam Tadiju, a on će:

- Evo ti ruke.

Podsjećam ga:

- Znaš kako se govori maloj djeci: Sve moraš pojesti pa ćeš brzo narasti.

- Izmjerit ćeš me kad drugi put dođeš. Hoćeš li sada u Brod?

- Navečer.

- Reci im: Tadija će sigurno doći.

P. S.

U srijedu, 27. lipnja 2007. oko ponoći na kompjuteru sam završavao svoje literarne poslove. Po običaju pogledao sam internet adresu imam li kakve pošte i posljednje vijesti. Među vijestima bila je i ova:

Prije sat vremena umro je proslavljeni hrvatski pjesnik Dragutin Tadijanović u 102. godini života.

Slavko Mirković

Leave a Comment

You must be logged in to post a comment.